Cvet na noktu

Suvo narandžasti cvetovi su rasli kroz prste na mojoj nozi. Izgledali su kao da rastu umesto noktiju. Ali staru baku je nešto brinulo, nešto važnije od mojih nokti, negde napolju. Bio je to dug put, izlaz je vodio kroz visok hodnik, kao liftom iz nekog dubokog rudnika. I kad stigoh do kraja, nad mnom se otvorilo vatreno nebo sa narandžastim oblacima i dimom koji je padao sa njih. Bila su to grimizna bića na nebu koja su bacala snopove svetlosti sa svojih krila, i ta svetlost je gorela i uništavala sve na zemlji. Vodila se bitka koja je već izgledala izgubljeno. Naš vođa je bio na kolenima i posmatrao nebo i protivnika koji je pobeđivao. Izgledao je kao mistik iz Indije, njegov beli plašt je bio na pola prljav i crn delom koji je bio bliži zemlji i njegova crno bela kosa je takođe izgledala prljavo, i siva od pramenova koji su se pomešali. A zatim je ustao, raširio ruke i uzleteo pretvorivši se u crno-belog zmaja. Istog trena, kao da je osvanulo, sunčan dan se prelio nad travnatom livadom. I u njoj su leteli skakavci i jedan crno-beli leptir. 

0 коментара:

Постави коментар